Izložba „Tiha anatomija“ umjetnice Marijane Vargić Petričušić trenutačna je izložba u postavu Galerije Artsada, a tim povodom s umjetnicom smo razgovarali o njezinu stvaralaštvu i umjetničkom pristupu. Na izložbi je predstavljeno desetak recentnih radova autorice, čija se umjetnička praksa već dulje vrijeme temelji na istraživanju ljudskog lica i tijela. U novim radovima ljudska figura pojavljuje se tek djelomično, kroz lice, oko, ruku ili obris tijela, a prepoznatljivi motiv postupno se približava granici figurativnog i apstraktnog.
Izložbu Tiha anatomija moguće je razgledati još ovaj tjedan, do 18.listopada, u radno vrijeme galerije, od četvrtka do nedjelje, od 10 do 14 sati.
ARTSADA INTERVJU : Marijana Vargić Petričušić
1. U tvojim se radovima ljudska figura sve više udaljava od doslovnog prikaza, a njezina prisutnost ostaje naznačena kroz fragmente, linije i boju. Je li to udaljavanje od prepoznatljivog prikaza ujedno i način da se približiš nečemu dubljem, onome što vanjski izgled čovjeka ne može otkriti?
Zadnjih pet godina ljudsku figuru istražujem kroz slikarski izraz koji se ne oslanja na njezin doslovan prikaz. To nije udaljavanje od prepoznatljivog, već namjerno pojednostavljivanje i uklanjanje svega što smatram suvišnim. Kroz taj proces želim stvoriti nešto novo, nešto što nije samo prikaz čovjeka kakvim ga vidimo, već izraz onoga što se krije ispod površine – osjećaja, unutarnjih stanja i svega onoga što nosimo u sebi. Kombinacijom boje, linije i vlastitih slikarskih znakova nastojim oblikovati likovni jezik kojim mogu izraziti ono što je u čovjeku duboko, osobno i često nevidljivo.
2. U tvojim slikama postoji zanimljiva napetost između spontanih slikarskih intervencija i jasno definiranih crtačkih elemenata. Kako se ta dva pristupa međusobno nadopunjuju i u kojem trenutku crtež postaje ravnopravan nositelj kompozicije?
Rekla bi da je to dio mog karaktera. Mislim da se u mojim slikama odražava moj karakter i način života – s jedne strane spontanost, a s druge potreba za redom i jasnoćom. Volim pustiti da se stvari razvijaju prirodno, bez previše planiranja, ali istovremeno osjećam potrebu za ravnotežom. Crtež mi je uvijek nekako najbitniji i koliko god ga ponekad prekrivala slojevima boje, uvijek izlazi na površinu, barem u dijelovima.
3. Ono što me posebno intrigira u tvojim radovima jest činjenica da ništa nije sasvim izbrisano. Tragovi prethodnih slojeva ostaju prisutni, ponekad jedva vidljivi. Razmišljaš li o slici kao o svojevrsnom prostoru pamćenja, u kojem i ono što smo odlučili prekriti nastavlja postojati?
Moje stvaranje je vrlo specifično, valjda kao i svako drugo, ne znam…slikam jer imam potrebu, od malena, pokušavajući ne previše razmišljati o tome što radim već jednostavno to radim. Možda to ima veze s onim da neke stvari treba izbrisati, a neke ipak u naznakama ostaviti da ne bi otišle u zaborav. Ovisi o čemu se radi, koja tema i dio života.
4. U novijim radovima primjećujem sve veću slobodu u odnosu prema praznom prostoru. Kao da više nema potrebe ispuniti svaki dio platna. Dolazi li takva redukcija s većom slikarskom sigurnošću ili je rezultat drukčijeg unutarnjeg odnosa prema stvaranju?
U prethodnom ciklusu imala sam osjećaj da sam na platna prenijela sve ono što sam godinama nosila u sebi. Taj je proces bio intenzivan i emotivan. U novom ciklusu osjećam određeno smirivanje, kao da sam usporila i dopustila si drugačiji pristup. Osjećaji su i dalje prisutni, ali su sada reducirani, razdvojeni i izraženi kroz pojedine segmente. Kao da više nemam potrebu sve izreći odjednom, nego ostavljam prostor tišini, jednostavnosti i nekoj novoj lakoći.
5. Boja u tvojim radovima nije tek sredstvo oblikovanja, nego često postaje glavni nositelj atmosfere. Zanimljivo je kako se nježni, gotovo utišani tonovi susreću s izrazito intenzivnim kolorističkim akcentima. Polaziš li pri odabiru boja od određenog osjećaja ili se njihov međusobni odnos razvija intuitivno?
Sve je u mom slikarstvu intuitivno pa tako i boje. Kako se taj dan probudim, takav bude i odabir.
6. U tvojim se radovima susreću elementi koji djeluju gotovo slučajno i oni koji su vrlo precizno postavljeni. Koliko je za tebe važna nepredvidivost u slikarstvu i može li upravo ono što nisi planirala postati najvažniji dio slike?
Može, često je tako. Postoje slike koje sam mislila da su gotove i na kraju krenem opet raditi na njima i više se ne mogu sjetiti koja je to bila slika s početka.
7. U vremenu u kojem smo neprestano okruženi slikama i navikli ih vrlo brzo konzumirati, tvoji radovi traže drukčiju vrstu pažnje. Misliš li da suvremena publika još uvijek ima strpljenja za sliku koja se ne otkriva na prvi pogled?
Vjerujem da je tako. Moja je publika raznolika i veseli me što ljudi dolaze na moje izložbe, čak i kada možda ne razumiju u potpunosti ono što slikam. Osjećam njihovo zanimanje i podršku, a to mi je jako važno. Posebno me iznenadila izložba „Tiha anatomija“, na kojoj su mi posjetitelji postavljali više pitanja nego ikada prije. Možda su se i oni malo opustili, baš kao i ja. (smijeh)
8. Kada usporediš svoje ranije radove s onima predstavljenima na izložbi Tiha anatomija, što prepoznaješ kao najveću promjenu u vlastitom slikarskom razmišljanju? Postoji li nešto čega si se kao umjetnica morala osloboditi da bi došla do današnjeg izraza?
Mislim da sam s vremenom stekla još veću slobodu u izražavanju i razvila čišći likovni izraz. Iako sam oduvijek bila sigurna u svoj stvaralački proces, danas osjećam neku novu vrstu samopouzdanja i snage. Moj je pristup slikanju postao jednostavniji, ali istovremeno snažniji. Ne bih rekla da sam se nečega svjesno morala odreći, već sam kroz rad postupno došla do spoznaje što mi je zaista važno, a što mogu izostaviti.
9. Izložba Tiha anatomija okuplja radove koji, premda pripadaju istom ciklusu, imaju vlastitu dinamiku i vizualni karakter. Je li ti njihovo zajedničko predstavljanje u prostoru Artsade omogućilo da među njima prepoznaš neke nove odnose ili ih sagledaš iz drukčije perspektive?
Da, predstavljanje radova u prostoru Artsade omogućilo mi je da ih sagledam iz jedne nove perspektive. Sama galerija je jako lijep i ugodan prostor, a njezina atmosfera na poseban je način povezala radove.
10. Postoji li nešto što tvoje slike otkrivaju o tebi, a što ti sama nikada ne bi izgovorila?
Kad bih svoje slike pretočila u riječi, ovaj intervju nikad ne bismo završili, koliko je toga.
Intervju vodila – mag.art.Matea Bakotić