U petak, 25. rujna, u galeriji Artsada otvorena je izložba „Tiha anatomija“ Marijane Vargić Petričušić, kojom je ujedno započela jesenska izlagačka sezona galerije. Opatijskoj publici umjetnica se predstavlja najnovijim ciklusom, nastalim tijekom posljednje dvije godine, kroz izbor od desetak radova.
U predstavljenim radovima osobito se ističe odnos boje i linije. Tanka, suptilna linija provlači se kroz slikane plohe, mjestimice ih određujući, a mjestimice se od njih osamostaljujući, dok boja preuzima snažnu izražajnu i strukturnu ulogu. Različiti formati, intenziteti boje i otvoreni, manje intervenirani dijelovi površine stvaraju kompozicije koje djeluju prozračno i protočno. Upravo se kroz taj odnos linije, boje i slikane plohe razvija vizualni jezik najnovijeg ciklusa umjetnice.
Otvorenju je prisustvovalo sedamdesetak posjetitelja, a galerijski prostor tijekom večeri postao je mjesto neposrednog susreta publike s umjetnicom i njezinim radom. Pitanja posjetitelja i razgovori koji su se spontano razvijali pred radovima otvorili su prostor različitim interpretacijama i aktivnom dijalogu o suvremenoj umjetnosti i slikarskom procesu.
U razgovoru s publikom sudjelovale su umjetnica Marijana Vargić Petričušić te Matea Bakotić, vlasnica galerije Artsada i kustosica izložbe.
Izložba „Tiha anatomija“ ostaje otvorena do 18. listopada, a može se razgledati od četvrtka do nedjelje, od 10 do 14 sati. Posjet izvan redovnog radnog vremena moguće je dogovoriti putem e-mail adrese info@galerija-artsada.hr. Izložba je prodajnog karaktera.
O umjetnici
Marijana Vargić Petričušić (1989.) diplomirala je 2015. godine na Akademiji primijenjenih umjetnosti Sveučilišta u Rijeci, gdje je stekla zvanje magistre primijenjenih umjetnosti. Svoje obrazovanje nastavila je kroz pedagoško-psihološko, didaktičko i metodičko usavršavanje te program Erasmus+ Umjetnici za umjetničko obrazovanje, realiziran u suradnji Hrvatskog društva likovnih umjetnika Zagreb i partnera u Grazu.
Od studentskih godina kontinuirano izlaže u Hrvatskoj i inozemstvu, razvijajući umjetničku praksu usporedno sa svojim djelovanjem u području umjetničkog obrazovanja. Među novijim izložbama izdvajaju se Sloj između slojeva u Spomen-muzeju biskupa J. J. Strossmayera u Đakovu i Sloj između slojeva 2 u Galerijici u Matuljima (2022.), Duality of the Whole u Medina Art Gallery u Rimu (2023.), kao i godišnje izložbe Hrvatskog društva likovnih umjetnika Rijeka 2024. i 2025. godine.
Tijekom dosadašnjeg djelovanja sudjelovala je i na 4. trijenalu autoportreta u Galeriji Prica u Samoboru te na međunarodnim izložbenim projektima u Njemačkoj i Italiji.
Članica je Hrvatskog društva likovnih umjetnika Rijeka, a za doprinos izgledu grada kroz uređenje Križanićeve ulice u sklopu Culture Weeka 2015. godine primila je Nagradu Grada Rijeke.
Kustoski tekst izložbe „Tiha anatomija“
U recentnim radovima Marijane Vargić Petričušić ljudska se figura pojavljuje u stanju djelomične vidljivosti. Lice, oko, ruka ili obris tijela izdvojeni su iz cjeline i uključeni u kompoziciju kao fragmenti čija se figurativna čitljivost neprestano odmjerava s autonomijom linije, boje i slikane plohe. Figura pritom nije središte prizora niti nositelj naracije, ona postaje jedan od konstitutivnih elemenata slike, podvrgnut istim procesima prekidanja, prekrivanja i preoblikovanja kao i ostatak kompozicije.
Takav pristup proizlazi iz autoričina kontinuiranog interesa za ljudsko lice i tijelo. Lice za nju nije samo prikaz osobe, nego nositelj identiteta, emocije i osobnog iskustva te mjesto susreta onoga što se pokazuje i onoga što ostaje skriveno. U slikama se ta dvojnost ne razrađuje narativno, nego prvenstveno likovnim sredstvima. Prepoznatljivi motiv fragmentira se i postupno gubi prvotnu jasnoću, približavajući se granici figurativnog i apstraktnog, ali bez potpunog dokidanja svoje predmetne referencije.
Upravo iz takva tretmana ljudskog motiva proizlazi naslov Tiha anatomija. Anatomija ovdje ne označava doslovno razotkrivanje tjelesne strukture, nego postupak vizualnog raščlanjivanja. Izdvajanjem iz cjeline pojedini dijelovi tijela gube dio svoje opisne funkcije i stječu veću likovnu samostalnost. Oko više nije samo detalj lica, ruka nije nužno dio geste koju možemo rekonstruirati, a kontura ne služi uvijek zatvaranju oblika. Prepoznatljivost ostaje prisutna, ali više nije jedini nositelj značenja.
Odnos figurativnog i apstraktnog dodatno se usložnjava susretom crteža i boje. Tanke linearne intervencije mjestimice određuju oblik, dok ga drugdje tek naznačuju ili se od njega potpuno osamostaljuju. Uz organske fragmente pojavljuju se geometrijski elementi i strukturirane linearne sekvence koje u kompoziciju uvode drukčiji ritam i mjeru. Njihova odmjerenost stoji nasuprot nepravilnosti ljudskog obrisa i slobodnijoj slikarskoj gesti, no te se razlike ne razvijaju kao čiste suprotnosti. Upravo njihovim preklapanjem nastaje vizualna napetost karakteristična za ove radove.
Jednako je važan način na koji Vargić Petričušić tretira samu slikanu plohu. Njezin se postupak temelji na slojevitom građenju: boja, linija, geometrijski elementi i različite strukture preklapaju se, djelomično poništavaju i ponovno pojavljuju. Ranije intervencije pritom nisu potpuno skrivene. Njihovi ostaci ostaju uključeni u aktualno stanje slike, zbog čega autorica govori o svojevrsnom „vizualnom sjećanju“.
Slojevitost stoga nije samo tehnička značajka postupka, nego određuje način na koji sliku čitamo. Prekrivanja, prekidi i korekcije ostaju dostupni pogledu pa dovršeno djelo zadržava tragove vlastitog nastanka. Umjesto homogenizirane površine uspostavlja se polje u kojem različite faze rada koegzistiraju, a proces postaje sastavnim dijelom konačne vizualne strukture.
Noviji radovi pritom pokazuju jasan pomak od akumulacije prema selektivnosti. Slojevitost se ne napušta, nego se njezin učinak postiže manjim brojem pažljivije odmjerenih intervencija. Autorica taj proces opisuje kao razvoj prema većoj redukciji i pročišćenosti, pri čemu otvoreni dijelovi površine dobivaju jednaku važnost kao i sama forma. Posljedica nije osiromašenje vizualnog registra, nego promjena odnosa među njegovim sastavnicama.
Osobito je važna uloga bjeline i mirnijih, manje interveniranih dijelova slikane plohe. Oni nisu pasivna pozadina naslikanim i nacrtanim elementima, nego aktivno sudjeluju u organizaciji kompozicije. Razdvajaju fragmente, uspostavljaju intervale među njima i određuju ritam kojim se pogled kreće plohom. Izostavljanje tako postaje jednako relevantna slikarska odluka kao nanošenje boje ili povlačenje linije.
U toj formalnoj ekonomiji treba tražiti i tišinu iz naslova izložbe. Ona nije tema pridodana radovima izvana, nego proizlazi iz načina njihove gradnje: iz prekida konture, razmaka između intervencija, suzdržanosti u tretmanu površine i odustajanja od potpunog opisivanja motiva. Što je likovnih elemenata manje, to njihov položaj, intenzitet i međusobni odnos postaju izraženiji. Tišina se tako ne suprotstavlja vizualnom događaju; ona ga koncentrira.
Boja u toj strukturi zadržava naglašenu izražajnu ulogu. Nije podređena lokalnoj boji predmeta niti konvencionalnom oblikovanju volumena, već uspostavlja atmosferu i unutarnju dinamiku kompozicije. Kontrasti, tonalni odnosi i ritam obojenih površina za autoricu su sredstvo otvaranja različitih mogućnosti čitanja. U odnosu prema tankom crtežu i otvorenim dijelovima podloge boja istodobno dobiva strukturnu vrijednost, određujući vizualnu težinu pojedinih elemenata i njihovu ravnotežu unutar kompozicije.
U Tihoj anatomiji ljudsko tijelo stoga nije toliko predmet prikaza koliko polazište za ispitivanje mogućnosti slike. Njegovi izdvojeni dijelovi ne zahtijevaju rekonstrukciju izgubljene cjeline. Oni funkcioniraju u odnosu prema drugim sastavnicama kompozicije, istodobno zadržavajući sposobnost da prizovu ljudsku prisutnost. Upravo ta dvoznačnost, mogućnost da fragment bude i dio prepoznatljivog motiva i autonoman likovni element, određuje karakter recentnih radova.
Oni pritom ne predstavljaju prekid s prethodnim autoričinim postupkom. I sama Vargić Petričušić redukciju određuje kao njegov daljnji razvoj. Promjena se prije očituje u preciznijem odmjeravanju sredstava: slojevitost se koncentrira, kompozicija otvara, a odnos ispunjenih i otvorenih dijelova slikane plohe, figurativnog i apstraktnog, postaje sve važniji za unutarnju organizaciju djela.
Tiha anatomija tako počiva na precizno uspostavljenoj ravnoteži između prisutnosti figure i njezina rastvaranja u strukturi slike. Vargić Petričušić ne napušta prepoznatljivi motiv, nego ga dovodi do granice na kojoj se njegova opisna funkcija povlači pred likovnom. Upravo na toj granici gdje se tijelo još može prepoznati, ali više ne određuje jednoznačno način čitanja slike, otvara se prostor njezina aktualnog slikarskog istraživanja.
Autorica kustoskog teksta: mag. art. Matea Bakotić
Autor fotografija: Damir Zamaklar