Intervju s opatijskom umjetnicom Kristinom Kinkela Valčić realiziran je povodom njezine aktualne izložbe Neba, otvorene u galerijskom prostoru u Voloskom, na adresi Andrije Štangera 22.
Riječ je o autorici bogatog slikarsko-kiparskog opusa, čiji rad već godinama zauzima istaknuto mjesto na suvremenoj umjetničkoj sceni. Izložba Neba ujedno označava kontinuitet i dodatno učvršćivanje suradnje između umjetnice i Galerije Artsada – riječ je o trećem zajedničkom projektu, nakon zapaženih izložbi u Umjetničkom paviljonu Juraj Šporer u Opatiji te u Galeriji Juraj Klović u Rijeci.
Intervju vodila: Matea Bakotić
Kroz svoj rad kontinuirano mijenjaš medije, od tapiserije i indigo papira do ovih recentnih prostornih instalacija i skulpturalnih formi. Doživljavaš li taj prijelaz kao organski nastavak istraživanja ili kao svjesno pomicanje vlastitih granica?
Rekla bih da je taj prijelaz kombinacija organskog razvoja i svjesnog pomicanja vlastitih granica. S jedne strane, postoji određeni automatizam, ideje se talože, razvijaju u mislima i u nekom trenutku jednostavno zahtijevaju svoju materijalizaciju u mediju koji mi se čini najprikladnijim. S druge strane, svjesno ulazim u neistražene materijale i prostore umjetnosti zato što me zanima što se događa izvan zone poznatog. U tom procesu važnu ulogu imaju i neplanirane situacije ili kontrolirane slučajnosti. Te slučajnosti ponekad otvore novi smjer rada koji zatim nastavim istraživati.
Napredak i pomicanje granica su za mene ključni, a stagnaciju doživljavam kao gubitak dijaloga sa samom sobom i medijem. Kada osjetim da je neka serija dosegnula svoj puni potencijal i da daljnje ponavljanje ne donosi novu vrijednost, prirodno se okrećem novim istraživanjima. To ne znači da su ranije estetike potpuno zatvorene, one ostaju prisutne i povremeno im se vraćam, ali iz nove perspektive.
U novim radovima snažno se osjeća kombinacija različitih tehnika, ali istovremeno i određena lakoća, “dah” i čistoća. Kako postižeš tu ravnotežu između složenosti postupka i dojma gotovo savršeno smirene forme?
Taj proces je u velikoj mjeri intuitivan i proizlazi iz dugotrajnog rada i kontinuiranog promatranja vlastitog jezika. Ne polazim od detaljnih skica ili unaprijed definiranih planova, iako razumijem zašto su takvi pristupi mnogim umjetnicima važni. Kod mene se forma razvija kroz sam čin rada. S vremenom sam razvila osjećaj za materijale, znam koji međusobno komuniciraju, a koji stvaraju napetost koja mi nije zanimljiva. Jednako tako, naučila sam prepoznati trenutak kada treba intervenirati i kada treba stati. Taj balans između kontrole i prepuštanja procesu jako je važan za ono što na kraju djeluje kao lakoća. Kada osjetim da je postignuta određena unutarnja ravnoteža i vizualna tišina, prestajem raditi i ostavljam prostoru i vremenu da dovrše rad.
Nebo u tvom radu nikada nije bilo motiv, nego stanje. Može li se to stanje razumjeti kao prostor beskonačnosti, nešto bez granica i kako ga u ovom ciklusu prevodiš u konkretno iskustvo gledanja?
Tako je, nebo u mom radu nije motiv u klasičnom smislu, nego stanje percepcije. Ono se ne nalazi u samom radu, nego se aktivira u pogledu promatrača. Plava, kao najdominantniji element, je za mene prostor sigurnosti, ali i otvoreni prostor projekcije. To može biti nebo, more, svemir… Ono što ih povezuje jest osjećaj beskonačnosti i odsustvo jasnih granica. U ovom ciklusu pokušavam to stanje prevesti u iskustvo gledanja kroz redukciju forme i pažljivo građenje površine. Slojevi, iako prisutni, ne nameću se i stvaraju dubinu. Time se otvara prostor u kojem promatrač može uroniti, bez potrebe za jednoznačnim čitanjem. Upravo je to snaga apstrakcije jer ne nudi gotova značenja, nego mogućnosti. Svaki pogled donosi vlastitu interpretaciju, oblikovanu osobnim iskustvom, emocijama i kontekstom. Ako kažemo da je ljepota u oku promatrača, onda je i istina u susretu između rada i onoga tko ga promatra. Apstrakcija dopušta da ta istina bude višestruka i jednako legitimna za svakoga.
Napuštaš isključivo slikarsko polje i ulaziš u prostor između slike, objekta i instalacije. Je li to širenje medija ili pokušaj da izbjegneš granice koje slikarstvo nameće i postoji li danas implicitni pritisak da izložba mora biti multimedijalna kako bi bila relevantna?
Nisam osjetila pritisak da izložba mora biti multimedijalna kako bi bila relevantna, dapače, i dalje vjerujem da čistoća postava nosi veliku snagu. Dugo sam i sama razmišljala u tom smjeru, da bi izložba trebala ostati unutar jednog medija kako bi bila prezentacijski dosljedna. S vremenom sam shvatila da ta “čistoća” ne proizlazi nužno iz medija, nego iz jasnoće ideje i kvalitetnog postava. Kroz iskustvo izlaganja i suradnju sa kustosima postala sam svjesna koliko postav i prostor mogu proširiti značenje rada.
Slikarstvo je za mene bilo sigurno polazište, prostor unutar kojeg sam razvila vlastiti vizualni jezik. No istovremeno sam postala svjesna da se određene ideje ne mogu u potpunosti realizirati unutar samo jedne discipline i da sloboda ne živi unutar ta 4 kuta nego u već spomenutoj beskonačnosti. Taj pomak nije bijeg od slikarstva, nego prirodan nastavak istraživanja u prostoru, volumenu i materijalnosti. Kada sam si dopustila tu razinu slobode, izbor medija postao je manje važan. Upravo iz tog pristupa proizlazi i prelazak u prostor između slike, objekta i instalacije.
Danas, kada gledam radove kao cjelinu, vidim da među njima postoji jasna unutarnja povezanost. Bez obzira na medij, oni proizlaze jedni iz drugih i dijele isti vizualni i konceptualni temelj. Taj kontinuitet smatram važnijim od bilo kakve podjele na discipline.
U radovima kombiniraš fizičke strukture s refleksijama, svjetlom i optičkim fragmentima koji se ne mogu “uhvatiti” kao stabilna slika. Kako razmišljaš o tom odnosu između onoga što je stvarno prisutno i onoga što postoji samo u percepciji?
Ta karakteristika mi je posebno draga jer djelo prestaje biti zatvoren objekt i aktivno komunicira s prostorom u kojem se nalazi. Refleksije, svjetlo i optički fragmenti uvode element nestabilnosti te rad nije fiksna slika, nego promjenjivo iskustvo koje ovisi o kutu gledanja, svjetlu i prisutnosti promatrača. Odnos između materijalnog i nematerijalnog, između onoga što je fizički prisutno i onoga što nastaje tek u percepciji mi je jako zanimljiv za istraživanje. Rad nikada nije potpuno završen, on se kontinuirano mijenja zajedno s okruženjem. Ta ideja proizlazi i iz mog osobnog doživljaja stvarnosti. Ništa oko nas nije potpuno stabilno jer se i mi sami neprestano mijenjamo kroz iskustva, znanja i emocije. Promjenu doživljavam kao nužan i pozitivan proces. Zato mi je i važno da i rad zadrži tu otvorenost i mogućnost transformacije.
Refleksija u mojim radovima nije samo vizualni efekt, nego i svojevrsna paralela unutarnjem procesu, promišljanju, preispitivanju i osvještavanju vlastitog iskustva.
Percepcija gledatelja ovdje igra ključnu ulogu. Koliko ti je važno da rad bude “shvaćen”, i postoji li neki pogled izvana koji ti je ostao kao tiha, ali važna refleksija tvog rada?
Nije mi presudno da rad bude jednoznačno shvaćen niti nužno prihvaćen, to je uvijek subjektivno. Ono što mi je važnije jest da postoji prostor za različita čitanja. Netko će rezonirati s radom, a netko neće. Naravno, postoje pogledi koje posebno cijenim, ali često su mi upravo najzanimljivije interpretacije koje se razlikuju od mog početnog viđenja. Takve interpretacije daju radu novu dimenziju i produžuju njegov život izvan mene kao autorice. Više mi je stalo do toga da rad bude dostupan i vidljiv i da uđe u dijalog, nego da reakcija bude nužno pozitivna ili jednoznačna.
Tvoji radovi otvaraju prostor za višestruka čitanja i ne zatvaraju se u jednoznačno značenje. Kako u tom otvorenom polju promišljaš vlastitu autorsku odgovornost?
Tako je, upravo apstrakcija omogućuje tu otvorenost. Svjesno biram raditi u prostoru koji nije opterećen izravnim političkim, društvenim ili ekonomskim značenjima i biram suptilniji pristup i izraz. Moj interes je usmjeren na unutarnja stanja i osobne doživljaje. Autorsku odgovornost vidim u stvaranju prostora koji je otvoren, ali ne i proizvoljan, odnosno prostora u kojem je moguće različito osjećati i interpretirati, ali koji ipak zadržava određenu unutarnju koherenciju. Doživljaj je uvijek subjektivan i ovisi o promatraču, ali vjerujem da rad mora imati vlastitu jasnoću i integritet kako bi mogao nositi tu višestrukost značenja.
U prostoru bijele kocke, gdje se sve čini reducirano i kontrolirano, tvoji radovi kroz svjetlo i refleksiju počinju mijenjati percepciju samog prostora. Gdje za tebe prestaje rad, a počinje prostor?
Često promišljam o prostoru u kojem rad može ostvariti svoj puni potencijal, što vjerojatno proizlazi i iz moje pozadine u dizajnu interijera. Umjetnički rad uvijek utječe na prostor te kada je pažljivo odabran i postavljen, može u potpunosti oblikovati njegovu atmosferu i postati svojevrsni statement ili nositelj identiteta prostora. Granica između rada i prostora nije fiksna. Posebno u radovima koji uključuju svjetlo i refleksiju, ona se počinje brisati i rad izlazi iz svojih fizičkih okvira i širi se u prostor te istovremeno postaje njegov aktivni dio.
Prostor bijele kocke pruža idealne uvjete za takav odnos. Njegova neutralnost omogućuje radu da dođe do punog izražaja, bez vizualnih distrakcija. Ako je postav promišljen i precizan, bijela kocka ne ograničava rad, nego ga podržava i dodatno naglašava njegovu prisutnost.
Iako se tvoj rad kontinuirano razvija, ovaj ciklus donosi određeni pomak u jeziku i mediju. Što za tebe ostaje konstanta kroz sve te promjene? Postoji li nešto što se ne mijenja, bez obzira na formu kroz koju se manifestira?
Konstanta sam prije svega ja i moj osjećaj za estetiku i način na koji promišljam formu. Bez obzira na medij ili fazu rada, postoji kontinuitet u vizualnom jeziku koji se prirodno provlači kroz sve što radim. Plava boja je u tom smislu možda i najprepoznatljiviji element. Ona se gotovo uvijek vraća, kao prostor sigurnosti i unutarnjeg uporišta. I kada svjesno posegnem za drugim bojama, često se spontano vratim svom plavetnilu. Rekla bih da se forma mijenja, ali senzibilitet i unutarnja dosljednost ostaje i povezuje sve cikluse, bez obzira na medij kroz koji se manifestiraju.
U prostoru koji ne nameće jednoznačno čitanje, što bi, po tvom mišljenju, gledatelj trebao ponijeti iz tog iskustva? Možda upravo osjećaj slobode?
Voljela bih da gledatelj, prije svega, ponese neki pozitivan osjećaj. Sloboda je svakako jedna od mogućnosti i za mene je nužno potrebna kako bih mogla funkcionirati. Postoje radovi kojima se možeš vraćati svaki dan i svaki put u njima vidjeti nešto novo, iako možda ne znaš točno zašto te privlače. Voljela bih da moji radovi nose taj osjećaj, osjećaj tihe privlačnosti, budnog snivanja i smirenosti.
Izložba Neba otvorena je u Galeriji Artsada i poziva posjetitelje da urone u prostor tišine, svjetla i osobne interpretacije.