Matea Bakotić, mag.art.
Posljednjih godina Hrvatskom se ubrzano širi koncept Paint & Wine radionica, događaja koji obećavaju da će svatko, uz čašu vina i nekoliko poteza kistom, postati umjetnik na jednu večer. Na prvi pogled riječ je o simpatičnoj ideji: druženje, opuštanje i kreativno provođenje slobodnog vremena. Međutim, iza privlačne marketinške slike krije se mnogo ozbiljnije pitanje, što se događa s umjetnošću kada postane tržišni proizvod?
Odmah želim razjasniti jednu stvar. Ova kritika nije usmjerena prema amaterima niti prema ljudima koji žele slikati. Naprotiv. Smatram da bi umjetnost trebala biti dostupna svima. No dostupnost nije isto što i banalizacija. Demokratizacija umjetnosti ne znači uvjeriti svakoga da je umjetnik. Demokratizacija umjetnosti znači omogućiti svakome pristup kvalitetnoj umjetničkoj edukaciji, razvijanju vizualne pismenosti i razumijevanju umjetnosti kao procesa, a ne proizvoda.
Problem nije u ljudima koji žele stvarati. Problem je u sustavu koji im gotovo isključivo nudi površne, komercijalne i estetski pojednostavljene oblike susreta s umjetnošću. Paint & Wine predstavlja tipičan primjer komodifikacije umjetnosti. Umjetnost se pretvara u proizvod koji se kupuje po cijeni ulaznice, konzumira uz čašu vina i završava fotografijom za društvene mreže. Ne prodaje se proces stvaranja, nego osjećaj da smo stvarali. Ne prodaje se znanje. Prodaje se iskustvo. Riječ je i o jasnom primjeru amerikanizacije kulture, modela u kojem se svako ljudsko iskustvo pretvara u tržišni proizvod. Nakon bruncha, baby showera i gender reveal zabava, sada se i kreativnost prodaje kao paket od dva sata. Više nije važno što nastaje, nego da se iskustvo može prodati.
Najproblematičnija je pseudoautentičnost. Sudionicima se prodaje osjećaj da su umjetnici, iako većinu vremena reproduciraju unaprijed zadani motiv pod vodstvom osobe koja nerijetko nema umjetničke ni pedagoške kompetencije. To nije umjetnički proces. To je simulacija umjetničkog procesa.
Posebno zabrinjava normalizacija nestručnog kadra. U umjetnosti se olako prihvaća da radionice vode ljudi bez formalnog obrazovanja, stručnog iskustva ili pedagoških kompetencija. U nijednoj drugoj profesiji to ne bismo smatrali prihvatljivim. Ne bismo tvrdili da svatko može biti liječnik jer zna pružiti prvu pomoć. Ne bismo rekli da svatko može biti arhitekt jer zna nacrtati kuću. Ne bismo angažirali odvjetnika bez pravnog obrazovanja zato što voli raspravljati o zakonima. Zašto onda u području umjetnosti tako lako pristajemo na ideju da stručnost nije važna?
Kvalitetna umjetnička edukacija ne počiva samo na talentu. Ona podrazumijeva razumijevanje povijesti umjetnosti, suvremene umjetničke scene, teorije i kritike umjetnosti, vizualne kulture, likovnog jezika, materijala, tehnologija i umjetničkih tehnika. Upravo ta znanja omogućuju umjetniku da promišlja, istražuje i razvija vlastiti autorski izraz. Bez konteksta umjetnička praksa lako se svodi na tehničko izvođenje. Bez istraživanja postaje reprodukcija. Bez razumijevanja postaje dekoracija.
Najveći paradoks Paint & Wine radionica nije to što ljudi slikaju, nego što i kako slikaju. Sudionici gotovo nikada ne rade prema djelima velikih umjetnika niti istražuju kompoziciju, svjetlo, prostor ili likovni jezik. Umjesto toga reproduciraju unaprijed dizajnirane motive odabrane zato što su jednostavni, dekorativni i lako ostvarivi u dva sata. Vaze s cvijećem. Čaše Aperola. Mačke. Zalazak sunca. Stilizirani portreti. Sve su to motivi koji nisu odabrani zbog svoje umjetničke vrijednosti, nego zbog tržišne privlačnosti. Njihova funkcija nije razvijati vizualno mišljenje nego proizvesti sliku koja će izgledati dovoljno lijepo da završi na zidu ili instagramu.
Problem nije u mački. Problem nije u cvijetu. Problem nije u čaši Aperola. Problem je u tome što svi slikaju istu mačku, isti cvijet i istu čašu Aperola. Često se kao obrana navodi kako su i studenti umjetničkih akademija stoljećima kopirali stare majstore. To je točno. No svrha tog kopiranja nikada nije bila proizvesti lijepu kopiju. Kopiranje je bilo metoda učenja. Razumijevanja anatomije, perspektive, svjetla, kompozicije i slikarskog mišljenja.
U Paint & Wine konceptu kopiranje nije sredstvo učenja. Ono je cilj. Sudionik nije pozvan promatrati, istraživati, griješiti ili razvijati vlastiti izraz. Pozvan je reproducirati unaprijed zadani obrazac. Najuspješniji nije onaj koji je nešto otkrio, nego onaj čija slika najviše nalikuje predlošku. To nije kreativnost. To je uspješno izvršavanje uputa.
Ono što posebno zabrinjava jest činjenica da tržište s vremenom oblikuje ukus. Ljudi biraju između onoga što im se nudi. Kada kulturna ponuda gotovo isključivo promovira ovakve radionice, “copy & paste” estetiku i sadržaje koji ne zahtijevaju gotovo nikakav intelektualni ili kreativni napor, teško možemo govoriti o stvarnom izboru. Izbor postoji tek onda kada postoji kvalitetna alternativa.
Kada bi kulturna ponuda uključivala radionice koje vode akademski obrazovani umjetnici, programe upoznavanja povijesti umjetnosti, crtanje prema promatranju, istraživanje materijala ili razgovore o suvremenoj umjetnosti, publika bi mogla birati. Danas joj se najčešće nudi proizvod, a ne umjetničko iskustvo. Kultura ne prati ukus društva. Ona ga oblikuje.
Zato odgovornost nije samo na publici nego i na onima koji stvaraju kulturnu ponudu. Ako publici neprestano nudimo jednostavno, brzo i dekorativno, ne možemo se čuditi kada upravo takav sadržaj postane standard. Kulturne institucije, umjetnici i organizatori ne bi trebali pratiti najniži zajednički nazivnik tržišta, nego razvijati publiku i njezin estetski senzibilitet.
Najveća ironija nije u tome što ljudi slikaju. Najveća ironija jest da se u zemlji koja se ponosi svojom kulturnom baštinom, svojim umjetnicima, akademijama i stoljetnom tradicijom danas uspješno prodaje ideja da je umjetnost proizvod koji traje dva sata, dolazi uz čašu vina i završava istom slikom koju kući nosi još dvadeset ljudi.
Umjetnost nije proizvod.Umjetnost je proces. Proces učenja, proces istraživanja,proces sumnje, proces pogreške,proces razvoja. I zato se na kraju ne pitam trebaju li ljudi slikati. Naravno da trebaju. Pitam se kakvo društvo želimo odgajati? Društvo koje vjeruje da se umjetnost može kupiti u paketu od dva sata ili društvo koje razumije da kultura oplemenjuje tek onda kada od nas traži više, više znanja, više promišljanja i više hrabrosti da stvaramo vlastitim, a ne tuđim rukopisom.