Povodom izložbe The Space Twisters austrijske umjetnice Iris Sageder, otvorene u Umjetničkom paviljonu Juraj Šporer u Opatiji i galeriji Artsada, održan je i artist talk u kojem je umjetnica govorila o mitovima, arhetipovima i umjetnosti kao prostoru unutarnje transformacije. U razgovoru s kustosicom i galeristicom Mateom Bakotić, Sageder se osvrće na ideju „uvijanja prostora“ – ne samo kao fizičke distorzije, nego i kao pomaka u percepciji, sjećanju i načinu na koji razumijemo vlastita iskustva.
U njezinim radovima mitološki motivi, arhetipovi i evolucijske priče pojavljuju se u transformiranim, hibridnim oblicima koji destabiliziraju ustaljene načine gledanja. Umjetnost pritom postaje prostor istraživanja i svojevrsnog autoeksperimenta, trenutak u kojem se ustaljeni obrasci mišljenja na kratko urušavaju kako bi otvorili mogućnost novih pitanja o svijesti, znanju i percepciji.
Matea Bakotić:
Naslov The Space Twisters priziva savijanje i distorziju prostora. Kada govorite o „uvijanju prostora“, mislite li i na unutarnji prostor percepcije, sjećanja i uvjerenja? Što je ova izložba osobno pomaknula u vama?
Iris Sageder:
Da. Uvijanje prostora uvijek je i unutarnji proces. Zanimaju me mogućnosti pomicanja ukorijenjenih osi percepcije. Spiralno uvijena slonova surla ne predstavlja samo prostornu distorziju, već i svojevrsnu beskonačnost varijacija ili individualne putanje transformacije.
The Space Twisters naziv je za one trenutke u životu koji destabiliziraju našu percepciju, možda samo na kratko, ali ipak u pozitivnom smislu. Na sličan način djeluje i hipnoza. Svjesno radim s iritacijom kako bih barem malo rastegnula te još neotkrivene dimenzije. Umjetnost je moj alat u tom procesu: ponekad lopata, ponekad zahrđali nož, a u nekim iznimnim danima i čarobni svemirski brod. Na taj način svaka izložba postaje svojevrsni autoeksperiment.
Matea Bakotić:
U vašim radovima često se pojavljuju arhetipski motivi, ali rijetko u stabilnom ili prepoznatljivom obliku. Transformirate li arhetipove kako biste ih doveli bliže suvremenom iskustvu ili ih svjesno destabilizirate?
Iris Sageder:
Arhetipove ne predstavljam u klasičnom smislu, transformiram ih kroz potragu za njihovim živim aspektom. U mom procesu rada izvorne slike postaju hibridne, pomaknute, ponekad i ponovno kodirane. Zanima me pulsirajuća jezgra bezvremenskih struktura.
Kroz mitološke slikovne svjetove krećem se poput lovca: kroz šumu naučenih poluistina, u potrazi za onim što još uvijek vibrira. Neki simboli pružaju otpor, osobito ondje gdje su kolektivni otisci postali vrlo snažni. Upravo tu za mene počinje zanimljivo područje.
C. G. Jung govorio je o kolektivnim arhetipovima. U svojoj umjetnosti promatram samodinamiku takvih slika.
Matea Bakotić:
U radu A 100 Elephants, The Pink You Think bavite se idejom da se jednom zamišljena slika više ne može negirati. Postoji li vaš osobni „ružičasti slon“, misao ili istina koja se stalno vraća u vaš rad?
Iris Sageder:
Ružičasti slon predstavlja djelotvornu moć nepostojećeg. Jednom zamišljene slike ne mogu se izbrisati, u imaginaciji ne postoji negacija.
Moj osobni „ružičasti slon“ jest ideja sposobnosti ili „nadmoći“ koje smo možda izgubili kao cijenu znanja. Što smo točno razmijenili kada smo protjerani iz raja? Što smo dobili i koja je magija možda nestala kada smo kušali s drveta spoznaje?
To pitanje vraća se u različitim oblicima u mom radu.
Motiv da znanje zahtijeva cijenu prisutan je u mnogim mitologijama. U nordijskoj sagi Odin žrtvuje jedno oko kako bi pio iz Mímirova zdenca mudrosti. U grčkoj mitologiji Prometej je kažnjen jer ljudima donosi vatru, a s njom svjetlo, znanje i civilizaciju. U budizmu Siddhartha Gautama napušta kraljevski život kako bi potražio prosvjetljenje.
U svim tim pričama čini se da se proširenje percepcije događa kroz gubitak, žrtvu ili prijestup.
Matea Bakotić:
U radu Elephantoms – Tripping Maya reinterpretirate budistički mit o Mayinom snu. Što za vas znači ulazak u mit i njegovo preusmjeravanje? Je li to čin oslobađanja ili odgovornosti?
Iris Sageder:
Oboje.
Budistički mit o začeću u mom radu nije uništen, samo dobiva još jedan mogući aspekt. Prema tradiciji, Maya, princeza i kasnije Budina majka, tijekom trudnoće sanja bijelog slona sa šest kljova koji ulazi u njezino tijelo kao simbol duhovnog začeća.
U mojoj verziji nastavljam priču o princezi koja je rano umrla. Zanima me njezino vlastito transformacijsko putovanje, njezin izlazak iz ovoga svijeta. U slici se motiv obrće: ona ulazi u slona, koji tako postaje svojevrsni simbolički svemirski brod koji je nosi u nepoznato.
Mitovi su živi sustavi. U njima se može kretati, uvijati ih i dalje promišljati, ali ne i površno im se rugati ako se želi raditi s njihovom snagom.
Matea Bakotić:
Primati u vašim skulpturama često djeluju introspektivno i ranjivo. Predstavljaju li oni neku vrstu prijelaznog bića, između instinkta i svijesti?
Iris Sageder:
Primati za mene predstavljaju središnji simbol, pre-ljudski arhetip između instinkta i svijesti.
On utjelovljuje prag između nevinosti i znanja, između životinjske instinktivnosti i ljudske samorefleksije, onoga što obično nazivamo sviješću. U tom smislu u njemu prepoznajem elemente nezaštićenog stanja, kvalitete percepcije koja nam je možda djelomično izgubljena.
Istraživanje te drugosti snažno me zanima.
Matea Bakotić:
Često govorite o spoznaji koja dolazi kroz gubitak nevinosti. Je li to za vas osobno iskustvo ili prije univerzalno stanje?
Iris Sageder:
Za mene „gubitak nevinosti“ nije pojedinačni događaj, nego antropološka osnovna situacija.
U zapadnoj naraciji definiramo se kroz čin zabranjenog jedenja s drveta spoznaje. To je istodobno istočni grijeh i temelj našeg ponosa zbog evolucijske prednosti.
Kasnije sam to razumjela na način da je za daljnji razvoj potrebno odreći se dijela rajskog stanja dječje naivnosti. Znanje nas, zapravo, izbacuje iz stanja blaženog neznanja.
Ta razmjena me zanima: što smo dobili, a što izgubili?
Danas živimo u vremenu u kojem, zahvaljujući ubrzanom tehnološkom razvoju, primjerice umjetnoj inteligenciji, dolazi do velikih skokova u kolektivnoj evoluciji čovječanstva. U tom smislu moj rad nije samo osobni eksperiment, nego i promišljanje tog procesa.
Matea Bakotić:
U radu Every Woman Is a Floating Ark žene opisujete kao nositeljice kodova i sjećanja. Doživljavate li stvaranje kao oblik prisjećanja, nečega što je postojalo prije jezika?
Iris Sageder:
Ne vjerujem da na svijet dolazimo kao tabula rasa. Dolazimo ispunjeni informacijama i evolucijskom poviješću. Ponekad se to znanje javlja kao tjelesno sjećanje, u tijelu nosimo tragove planetarne prošlosti.
Takvi znakovi podsjećaju me da na ovaj svijet ne dolazimo kao prazne stranice. Mi smo nositelji složenih evolucijskih arhiva, svojevrsne arke.
Matea Bakotić:
Vaše figure često su na granici između ljudskog i životinjskog. Tražite li u tim hibridima stanje prije podjele, prije nego što smo svijet počeli dijeliti u kategorije i hijerarhije?
Iris Sageder:
Moj rad istražuje hibridizaciju i evolucijske prijelaze. Zanimaju me pragovi, prekretnice i granični fenomeni.
Navodna prednost čovjeka ne čini mi se zajamčenim trijumfom, nego dijelom složenog procesa. Poput novorođenčeta koje u početku ne doživljava odvajanje između sebe, majke ili svijeta, ono je cijeli svemir. No u jednom trenutku izgovorit će riječ „ja“. Tada se bezgranično biće smanjuje na veličinu vlastite kože.
Matea Bakotić:
Opisujete se kao lovca koji kroz mitologije traži ono što je još uvijek živo. Je li vas neki simbol odveo na neočekivano ili nelagodno mjesto?
Iris Sageder:
Poljski zec je takav simbol. U radovima poput TRUTH IS A HARE ili THE CONSPIRACY IS ME predstavlja zamućenost istine i samodinamiku misli.
Misli mogu razviti vlastiti život. Ponekad kroz stalni unutarnji dijalog sami postajemo vlastita zavjera.
Matea Bakotić:
Nakon The Space Twisters, osjećate li se jasnije ili možda budnije? Što bi za vas značilo da posjetitelj izložbu napusti ne s odgovorima, nego s novim pitanjem o sebi?
Iris Sageder:
Rekla bih budnije.
Ako djelo funkcionira, percepcija se na trenutak uruši i ponovno gledamo „golim očima“. Ako posjetitelji napuste izložbu ne s odgovorima nego s novim pitanjem o sebi, tada se dogodio jedan twist.
Twist koji za mene znači život.
U radovima predstavljenima na izložbi The Space Twisters Iris Sageder promatra umjetnost kao prostor perceptivnog pomaka, trenutak u kojem se ustaljeni obrasci mišljenja na kratko destabiliziraju. U tom „twistu“ mitovi, arhetipovi i evolucijske priče ne funkcioniraju kao zatvoreni sustavi značenja, već kao živi sustavi koji se neprestano transformiraju. Ako gledatelj izložbu napusti s novim pitanjem o vlastitoj percepciji, tada je, kako umjetnica kaže, već došlo do malog pomaka, a upravo je taj pomak prostor u kojem umjetnost postaje živa.
– Matea Bakotić, mag.art.