U posljednje vrijeme sve se više govori o konceptu takozvane “francuske nedjelje”, odnosno načinu na koji Francuzi doživljavaju posljednji dan u tjednu. U Francuskoj nedjelja nije rezervirana za obaveze, kupovinu ili popis zadataka, već za odmor, mir i ponovno povezivanje – s drugima, ali i sa samim sobom.
Francuska nedjelja nije stroga rutina, već način razmišljanja: dan koji treba zaštititi od užurbanosti i pritiska produktivnosti koji često obilježavaju ostatak tjedna. To je vrijeme namjerne sporosti, kada se pažnja posvećuje tijelu i umu, bez potrebe za žurbom ili dokazivanjem.
Umjesto planiranja svake minute, francuski pristup potiče spontane užitke: jutarnju kavu koja se polako hladi dok listamo novine, šetnju bez cilja, ručak koji traje satima ili jednostavno – ništa ne raditi.
Kako bi se ovaj koncept usvojio, potrebno je donijeti jednostavnu odluku: nedjelja ne mora biti dan za maksimalnu učinkovitost, već prilika za predah. Isključivanje alarma, odlaganje mobitela i dopuštanje sebi da dan teče vlastitim ritmom prvi su koraci prema toj filozofiji.
Francuska nedjelja može uključivati male rituale poput dugog spavanja, sporog self-carea, kuhanja obroka s ljubavlju, boravka u prirodi, posjeta muzeju ili dugih razgovora s obitelji i prijateljima.
U svojoj srži, ovaj koncept podsjeća da je usporavanje vrijedno, da je prisutnost važnija od produktivnosti i da je ponekad najveći luksuz – jednostavno biti.