Izvana sve izgleda u redu. Posao ide, rokovi se poštuju, poruke se ne gomilaju neodgovorene, društveni život postoji. Na fotografijama se smiješ. Na sastancima si fokusirana. Ljudi te opisuju kao odgovornu, ambicioznu i „nekoga tko uvijek drži sve pod kontrolom“. A onda navečer legneš u krevet i osjetiš nešto što ne znaš točno imenovati. Nije tuga. Nije ni klasičan stres. Više je kao stalna unutarnja praznina, tiha iscrpljenost koja ne prolazi ni nakon vikenda, ni nakon godišnjeg odmora. Budiš se umorna, iako si spavala. Sve funkcionira – ali ti ne uživaš.
To je high-functioning burnout. Sagorijevanje koje ne izgleda dramatično. Sagorijevanje koje je, paradoksalno, vrlo funkcionalno.
Za razliku od klasičnog burnouta, koji nas doslovno zaustavi, ovdje nema kolapsa. Nema spektakularnog pucanja. Nema trenutka u kojem više ne možeš ustati iz kreveta. Ti ustaješ. Radiš. Odrađuješ. Smiješ se. I upravo zato je ovo stanje toliko podmuklo – jer prolazi ispod radara, i tuđeg i vlastitog.
Živimo u kulturi u kojoj je stalna produktivnost postala norma. Društvene mreže poput Instagram i LinkedIn svakodnevno serviraju priče o uspjehu, napretku, novim projektima i „rastu“. Netko uvijek pokreće nešto novo, završava edukaciju, trenira u šest ujutro i uz sve to izgleda odmorno. U toj slici svijeta nema puno prostora za umor koji nije spektakularan. Nema prostora za rečenicu: „Dobro sam, ali sam konstantno iscrpljena.“
High-functioning burnout često pogađa upravo one koji su navikli biti jaki. One koji su rano naučili da se vrijednost dokazuje rezultatima. One koji su pouzdani, koji ne kasne, koji ne odustaju. Ljude koji mogu „još malo“. Problem je što to „još malo“ traje godinama.
S vremenom, tijelo počne slati signale. San postaje plići. Opuštanje postaje teško. Čak i kad napokon imaš slobodno vrijeme, ne znaš kako ga iskoristiti bez osjećaja krivnje. Kao da si zaboravila kako izgleda raditi nešto bez cilja. Mir postaje nepoznat teritorij, a tišina – pomalo zastrašujuća.
Ono što dodatno zbunjuje jest činjenica da objektivno možda jesi uspješna. Možda si ostvarila ciljeve koje si si postavila. Možda si financijski stabilna. Možda imaš karijeru o kakvoj si nekad sanjala. I baš zato je teško priznati da se osjećaš loše. Jer, „na čemu bi uopće trebala biti nezadovoljna?“
No burnout nije pitanje zahvalnosti. Nije ni pitanje slabosti. To je pitanje kapaciteta. Koliko dugo možeš živjeti u konstantnom modu izvedbe prije nego što izgubiš osjećaj za vlastite potrebe? High-functioning burnout često izgleda kao život u kojem sve funkcionira – osim tebe. Sve je organizirano, ali nema spontanosti. Sve je postignuto, ali nema radosti. Umjesto zadovoljstva osjećaš samo kratko olakšanje kad nešto završiš. I onda odmah kreće nova lista zadataka.
Možda je najteži dio priznati sebi da uspjeh bez unutarnjeg mira nije stvarni uspjeh. Da sposobnost da izdržiš puno ne znači da moraš. Da to što možeš podnijeti pritisak ne znači da je zdravo živjeti pod njim.
High-functioning burnout ne traži drastične rezove ni bijeg na drugi kraj svijeta. Često traži nešto puno jednostavnije – i puno teže. Granice. Sporiji tempo. Odluku da ne moraš biti maksimalna verzija sebe svaki dan. Dopuštenje da budeš dovoljna, a ne impresivna. Možda je pravo pitanje ovog trenutka manje „što još mogu postići“, a više „kako se zapravo osjećam dok ovo živim“.
Jer izgledati uspješno i osjećati se dobro nisu isto. A generacija koja je naučila kako izdržati sve, možda tek sada uči kako stati na vrijeme. I možda je to najveći oblik zrelosti – prepoznati da si na rezervi prije nego što motor potpuno stane.
Foto: Pinterest