U sklopu Književno-kulturne manifestacije “S Tinom u Vrgorcu” te kao jubilarna, deseta večer Rugantinovog ciklusa poetsko-glazbenih večeri “U traganju za izgubljenom poezijom”, 4. srpnja u 21 sat u Vrgorcu, podno kule gdje je rođen i dan prije rođendana, odvit će se poetsko-dramski program pod imenom “Malo drugačiji pogled na život i djelo Tina Ujevića“.
Na poziv Žane Pervan-Odak, ravnateljice Centra za kulturu i baštinu Grada Vrgorca, kojoj se svidio Rugantinov ciklus “U traganju za izgubljenom poezijom” –Teatar Rugantino prihvatio se osmišljavanja i organizacije sasvim osobitog izdanja svoje desete Pjesničke večeri – u potpunosti posvećene jednom od najomiljenijih hrvatskih pjesnika – Tinu Ujeviću. Za ovu večer, pjesme je odabrao Miljenko Jergović, kojeg će publika imati prigodu vidjeti na snimci s obrazloženjem izbora i komentarom zbog čega je svega Tin Ujević toliko važan. Naravno da smo dio toga i znali, ali vjerujte – samo dio.
Pjesme će uživo, pred publikom izvesti tri glumice Gordana Gadžić, Dubravka Ostojić i Mirta Zečevići tri glumca Žarko Savić, Filip Nola i Filip Vidović. Od svima poznate i opće voljene “Igračke vjetrova” do većine njih manje poznatih – kako su koncepciju osmislili producentica večeri Gordana Gadžić i izbornik pjesama Miljenko Jergović.
Teško bilo bi i pomisliti da možemo nešto bolje napisati o Tinu Ujeviću od Miljenka Jergovića, glavom i bradom, stoga Vam njegovo razmišljanje o Tinu i ovoj posebnoj pjesničkoj večeri posvećenoj tom velikanu riječi – prenosimo u cijelosti.
Miljenko Jergović:
Osim što je, vjerojatno, pjesnik s najmarkantnijim i najostvarenijim djelom u ukupnoj hrvatskoj književnosti, Tin Ujević je, uz Miroslava Krležu, i nesumnjivo najvažniji jezikotvorac i jezikoslovac hrvatskoga jezika. Što to znači? Pa ništa drugo nego to da su Krleža i Ujević, bolje od svih tih bojni i bataljuna naših pravopisaca i gramatičara, određivali, te u velikoj mjeri i odredili, što se u ovome jeziku na najprikladniji, najelegantniji, ali i najglasniji, kao i najtiši način o nečemu može reći. Ujević i Krleža su, barem u dvadesetom stoljeću, očevi hrvatskoga književnog jezika. I barem stričevi tog jezika u ukupnim njegovim socijalnim, komunikacijskim, govornim moćima.
To je ono osnovno što se o Ujeviću, s Krležom i mimo njega, treba znati.
Sljedeće: Tin Ujević dijete je svojih epoha. I to umnogome tipično! Toliko tipično da je čudo što ih je sve preživio. Najprije u svom biološkom životu, a potom i u onom književnom, pjesničkom životu, koji će se odviti nakon njegova biološkog kraja.
Temperamentom, on je dijete svoga doba, pripadnik generacije koja je stasavala pred strašno dvadeseto stoljeće, koje će započeti Prvim, a nastaviti se Drugim svjetskim ratom. Kroz njega su, i uz njega, prošle sve mode: političke, ideološke, revolucionarne, avangardne… Družio se s atentatorima, podržavao ih svim srcem, uzdizao revolucije, pa se razočaravao u njih.
U slučaju nekog drugog pjesnika, sve bi to bili samo puki biografski podaci, ukras u govorenju o njihovim pjesmama, ili pogrda njihovoj pjesničkoj veličini. Kod Ujevića, međutim, sve to, ili većina toga, upisano je u poeziju. U svojim je pjesmama on pjevao o onome što ga je nosilo kroz život i kroz sva kolektivna i osobna ludila njegova vijeka. I po tome je, doista, jedinstven u ukupnoj hrvatskoj i južnoslavenskoj poeziji.
Tin Ujević bio je sin krša i Zabiokovlja, dijete Mediterana, Brača, Splita i Spljeta, dijete Dalmacije, u ukupnosti njezinih čulnih prisutnosti. Divlji čovjek iz divljine. Pitomi sin težačkih i puntarskih očeva svoje generacije. Istodobno, međutim, isti taj Tin Ujević, već u sljedećem ciklusu, u sljedećoj pjesmi, budućnošću je zaluđeno čeljade s asfalta. Najgradskiji, najurbaniji naš veliki pjesnik. U njegovim pjesmama trube automobili, zvone tramvaji, dišu duboko njegovi gradovi, među kojima tri velika: Beograd, iz kojeg je protjeran policijski, Sarajevo, iz kojeg ga je protjerala zima, Zagreb, u kojem je dočekivao smrt. Premda će Ujević malo kad u svojim urbanim pjesmama spominjati toponime, u njima se čuju njegovi gradovi. On ih je uzveličao, učinio ih većim nego što su prije njega ikada bili.
U Hrvatskoj postoji svijest o njegovoj veličini, ali katkad ne i pojam o tome što tu veličinu zapravo predstavlja, niti iz čega Ujevićeva veličina potječe. A postoji, u Hrvatskoj naspram Ujevića, i stanovita lijenost duha. I onda se vazda napamet uči istih četiri-pet njegovih pjesama, koje se zatim o svečanim prilikama, ili po našim krčmama, kad god bi mladić da zadivi djevojku, recitiraju na svaki put isti, odavno već pogrešan način. Toliko je već puta izgovorena “Svakidašnja jadikovka”, u zamjenu za sve druge njegove nepročitane pjesme, da čovjek poželi da se na neko vrijeme zakonima koji reguliraju autorska prava pridoda Lex Ujević, kojim bi se, radi zaštite interesa pjesnikovih, zabranilo glasno izgovaranje “Svakidašnje jadikovke” u sljedećih dvadeset godina, ili onoliko dugo koliko će recitatorima biti potrebno da s razumijevanjem pročitaju ukupno Ujevićevo književno djelo. Ili barem sve njegove pjesme.
Ujevićevo pjesničko i ukupno književno djelo vape za drukčijim predstavljanjem. Ili za nizom drukčijih predstavljanja. Jer kao što on nije bio boem ni pijanica, kakvim ga se već sedamdesetak godina pretežito prikazuje, nije bio ni čovjek jedne knjige, jednoga glasa i jedne ideje.