Uvjereni kako ništa ne može živjeti bez duše, barem ne na pravi način, postali smo strastveni tragači autentičnog života u onim najmanjim i jednostavnim svakidašnjim sitnicama. One bez obzira na svoju veličinu udišu potrebnu životnu radost osiromašenom suvremenom čovjeku. Na tom putu kroz kalete ubrzanog napretka često upitne splitske gastro ponude, preko živih ljetnih pjaceta do zimskog otužnog zavijanja ”škuri”, stigli smo na pravo mjesto, došli smo u Zoi.
Utisnut u južne zidine palače kao biljeg s carskog pečatnjaka, osim božanstvene pozicije zrači život i imenom. Život koji kola kao krvotok tradicije i prošlosti udišući kisik ambicioznih projekata i hrabrosti pojedinaca. Spoj tisućljetne patine s kamena i elegantnog modernog luksuza odcijepi vas u trenutku od stereotipne ponude Rive i uvede u prostore viših sfera bivanja.
Tu na pragu rajskih vrata sve je moguće pa i gastro putovanje upotpunjeno vrhunskim vinima, ovog puta vinarije Senjković iz srca Brača. Kakav bi to hedonizam bio bez “rajske kapje”zadojene slanim jugom i “bročkon riči” predaka u skupoj vinskoj čaši kroz koju smo gledali dolazak bure koja čisti naš pogled kroz prozor na Splitsku rivu. Kako mi nismo profesionalni novinari, a užitak ovakve večeri ne može ni biti samo jedan novinarski izvještaj, ovaj osvrt počinjemo od posljednjeg slijeda gdje smo uz fantastičan desert dobili dominantni dalmatinski prošek. Koji je skoro izdahnuvši u bitci te povučen s polica i iz podruma ipak nastavio živjeti u šezdeset godina staroj bačvi obitelji Senjković.
U vinogradima koje je obrađivao jos pradjed Bosso te u to škrto tlo ulio jubav, trud i znoj niknula je vinska priča obogaćena slatkoćom grozda i “bročkim ričima”.
Zato je poseban trenutak bio otvaranje magnuma koji nosi pradjedov nadimak Bosso te je na etiketi i njegov lik kao homage njemu i svim, kako brackim tako i dalmatinskim težacima koji su usadili sebe kao temelj vinske priče danas.
Mistično je to snažno, a elegantno vino koje svojom slanošću i mineralnošću daje otočki karakter Plavcu malom,dok uravnotežen kao more u bonaci ruši stereotipe o robusnim i neukroćenim dalmatinskim Plavcima. Kao “najlipši mladiću veštitu o nedije”savršeno je parirao ramsteku od jelena te tako pokazao umješnost ljudi koji su nam to pripremili i servirali. Probali smo i radno vino, potentni Pošip iz drva koji još čeka finalno uljepšavanje u boci i etiketu kao pravi, veliki gospodin kad ode u barbira poštucati brkove kako bi bio savršeno dopadljiv uz dalmatinsku tunu na mekoj postelji od palente i mascarpone sira. Svježina i pitkost Pošipa iz inoxa savršeno pa možda i najbolje legla je na “kušin”od gofa posut cvijetom soli te je taj slijed pokazao Dalmaciju u svom ogoljenom i jednostavnom,a ipak tako divnom izdanju.
Završavamo sa Spožom-roseom koji je inače dobio ime po Noni, kćeri pradjeda Bosse, dok stihovi Magdalene Senjković, Spože današnjeg vremena govore o Bračkoj ženi -“broškoj ženi” koja je iako mjenjajući se kroz vrijeme u svojoj biti ostala ista. Zaljubljena u svoj Brač, familiju i vino, a tom se snenom zaljubljenošću obojio i rose Spoža te nam donio dašak te magične priče nastol u Zoi. Tris mora u čipsu od crnog rižota uz rose Spoža zaslužuje možda čak i veće pozornice od ove splitske ili ipak na ovaj način ovakvom kvalitetom možemo svijetla pozornica privući i u Split.
Kao što smo na početku i rekli,kako ništa ne može živjeti bez duše tako i restorani, vinarije, projekti imaju svoje priče koje im kroz ljude koji sudjeluju u tim pričama daju dušu, daju život. Bez ljudi svaki prostor je prazan, svako vino bez imena.
“…u ovu kapju pritoči
Trud i žuji
Plodon urodili
Rajsku kapju
iz grote iscidili
Uzdrovje!
Živili!…”
Pišu: Giuliano & Vedrana Dodig