Da, mi novinari nekada smo čudne biljke. Svakodnevno smo u potrazi za novim pričama, a vrlo često nam se možda najbolje odvijaju upravo pred nosom. Iako i privatno poznam Klaudia Jurčića, naravno da me kao i svih nemalo iznenadila njegova želja za vlastitom etiketom vina. Pa on je oduvijek u mojim očima kušač, onaj dečko koji je nekada danima i danima učio, radio i degustirao ne bi li ostvarivao što bolje rezultate. Znala sam onda, a još više sada, Klaudijeva želja za pomakom, napretkom, učenjem i istraživanjem nema kraja. Sommelier sa stavom koji je oduvijek fokusiran na svoj znanje i usavršavanje.
On je jedan od rijetkih koji uvijek čvrsto stoji iza svojih tvrdnji i navoda. One nisu stvar trenda, društva ili ne daj Bože lobiranja, sve su te tvrdnje njegova osobna uvjerenja i razmišljanja.
Zašto vino?
To je uistinu bila ljubav na prvi pogled. Nešto što se jednostavno desilo bez apsolutno ikakvih preduvjeta za cijelu tu priču, spontano.
Od prvog otvaranja, prve boce, prve čaše, jednostavno prva ljubav!
Sommelierstvo, puno si učio, radio, natjecao se i u krajnjoj liniji puno toga osvojio.
Što je sve iza tebe?
Počinjem se natjecati 2007. godine. Sjećam se tog natjecanja kao da je bilo jučer. Dođeš se prvi puta natjecati i popneš se na onaj stage. Nikad neću zaboraviti kakav sam onda strah osjećao, kao da se netko sprema dobro me istući. Tresle su mi se noge i totalno sam bio izvan sebe.
Završio sam kao treći i mislim da mi je taj dobar start najviše dao vjetar u leđa. Nakon toga osvajam četiri prvenstva Hrvatske i tu se nastavlja moj niz.
Možemo reći da ti uistinu živiš svoj poziv?!
Već tada je bilo jasno kako za mene to nije samo posao. Samog sebe sam često znao iznenaditi predanošću i željom za napretkom. Ja kad sam krenuo to tada nije bilo ni toliko popularno. Svaki dan sam išao u Rijeku u internet caffe, kako bi učio i došao do što više informacija.
Da , meni je vino i sommelierstvo definitivno stil života. Stvar je simbioze vina i posla kojim se bavim. Ne radi se tu samo o vinu, postoji još niz pića i proizvoda koje je potrebno poznavati, ali recimo da vino dominira.
Davno si se prestao natjecati, ali nikada usavršavati. Uvijek radiš na sebi?
Uvijek radim na sebi. Zapravo, ja sam s natjecanjem završio prije šest godina. Međutim, nakon toga uvijek prođe neko vrijeme preispitivanja, hoćeš li se vratiti ili nećeš. I onda sam shvatio, ako se želim vrati trebao bi raditi duplo više nego prije. Ipak je tu neka pauza, kod tih natjecanja moraš biti cijelo vrijeme u tome, učiti i educirati se na visokom nivou. Nije isto pripremati se za neko natjecanje ili recimo za neku diplomu iz vinske struke. To su potpuno drugačiji koncepti. S vremenom sam shvatio da imam neki drugi poziv i da osjećam kako je vrijeme za krenuti dalje.
Prije svega, radi se o radu u Fine dining restoranu i potrebi da napravim nešto svoje.
Svih si nas iznenadio svojim etiketama vina, kako si se odlučio odvažiti na taj zaista veliki korak?
S obzirom na to da sam godinama u tome i razvijam nepce, dugo godina oblikujem svoj afinitet prema vinima. Znam što želim, kako želim i koji mi se stil vina sviđa.
Godinu, dvije intenzivno mi se vrtjela ta ideja po glavi i nije me popuštala.
Nazvao sam Terzola, kojeg iznimno cijenim kao vinara i čovjeka, s njim se vrlo lako dogovorim oko svih mojih ludorija u glavi. Campi di Bosco radili smo s grožđem iz njegovih najboljih istoimenih vinograda, gdje su lože stare pedeset godina. Bio sam prvi put u berbi, brao grožđe, nosio kašete, vozio traktor, sudjelovao u vinifikaciji. Dobili smo jednu malvaziju koja ima mali postotak alkohola 12.5, ali je s druge strane to vino koje ima kompleksnost, strukturu, a ujedno je vrlo pitka i lepršava.
Le Cloe, rađen je u suradnji s enologom Slavenom Jelićem. On, ne znam, kao da mi čita misli, zna što želim i kako želim.
Što se tiče Le Cloa priča ide u potpuno drugom smjeru. Moja je želja bila od njihove sirovine kreirati svoju selekciju, kako ja smatram da bi to trebalo biti po svojoj viziji.
Kod crvenih vina volim eleganciju, profinjenost i mislim da smo s Le Cloeom išli baš u tom smjeru.
Koliko te zadovoljilo krajnji produkt tvojih vina?
Kod vina osim što ono reflektira tlo, grožđe, odakle dolazi itd., vino reflektira i samog vinara i recimo to njegovu osobnost. To je meni izuzetno bitno.
Zadovoljan sam. Naravno, uvijek u glavi slažeš neke stvari koje bi promijenio, ali to je i u mojoj prirodi. Uvijek treba težiti napretku.
Što se tiče Le Cloa mislim da tu veliku ulogu igra faktor godine, stilistika je pogođena. 2017. je strukturnija i ima više tijela, a 2016. ima malo manje strukture, ali više pitkosti i mislim da će biti prije spremna za tržište nego 2017. Tko zna, možda ga jedne godine ne budemo ni radili?!
Zašto Le Cloe?
Mene godinama svi zovu Cloe, a francuski označava vinograd s tri strane ograđen suhozidom. Samim time označava i neku ekskluzivnu te se pokazao kao logičan izbor.
Etiketu sam u potpunosti sam osmislio, baš sam imao u glavi viziju kako želim da izgleda.
Je li se vinska kultura u Hrvatskoj razvija ili stagnira?
Imam osjećaj da je došlo do jednog, nažalost, laganog pada, koji je uzrokovan možda čak i zasićenjem. Puno je vina, brendova…
To je u krajnjoj liniji normalno, malo se osjeća polet pa malo stagnacija.
Ljudi su otvoreni za kušanja kada im predložite. Po mom mišljenju, možda se u današnje vrijeme osjeća nedostatak blogera na našem tržištu. Ja kad sam bio mlađi pisao sam za brojne portale i magazine. Nas veliki broj blogera, nalazili bi se i degustirali. To je ujedno bio kao glas naroda, sve su to ljudi koji nisu vrhunski stručnjaci, ali smo svi imali dosta “utakmicama” u nogama da bi mogli razgovarati i raspravljati o materiji.
To razdoblje je bilo sjajno, uvijek si dobio drugo mišljenje, koje je u krajnjoj liniji izuzetno bitno.
Klaudio nam nije želio otkriti planove za budućnost. Ostaje nam samo za pretpostaviti i nadati se kako se ubrzo vidimo na kavi s nekom, možda još boljom temom razgovora.
Piše: Daria Grošić
Photo: Robert Pichler