Ono što nitko ne može osporiti je činjenica koliki zapravo potencijal ima hrvatska gastronomija. Možda u nekim prošlim godinama nije pokazivala toliki veliki rast, no danas sa sigurnošću možemo tvrditi kako je pomak više nego očigledan. Danas svaki putnik u Hrvatskoj može doživjeti i proživjeti nezaboravno iskustvo visoke gastronomije, naravno, pravilnim izborom restorana.
Kroz vrijeme formirala se lijepa skupina restorana koja je dostigla ili teži tom zavidnom nivou doživljaja kojeg vam jedna „obična ” večera ili ručak mogu podariti. Upravo ta skupina čini razliku kad je u pitanje gastro scena.
Godinama se cijela priča temeljila na prenošenju iskustava starijih chefova mlađima, no danas je priča znatno drugačija.
Mlade generacije chefova su ljudi od 20 godina koji strastveno iz dana u dan žive svoj poziv i traže načine da svakom jelu daju svoj potpis, kako bi bili drugačiji i možda u konačnici stvorili neki novi trend.
Naravno, s pravom se divimo tim mladim ljudima, ljudima koji ne trče za nagradama, ne sanjaju kapice ili zvjezdice, već su im one same došle kao nagrada za sve njihove vizije, trud i odricanje.
Jedan od takvih timova, tim koji ostavlja dojam, tim koji je zaslužan za svu slavu restorana Draga di Lovrana je onaj iza mladog vizionara Denia Srdoča. Sama sam svjedok, koliko je nedvojbeno puta u Dragi di Lovrana isticano to kako je to uspjeh cijelog tima ljudi, odnosno ljudi koji žive i stvaraju priču ovog dojmljivog restorana.
Možda je uistinu u tome njihova snaga. U razgovoru sa svima njima jedna je stvar konstanta, oni su tim, svi rade sve poslove, svi su jednako vrijedni, svima je restoran i priča koju grade na prvom mjestu.
Konstantno učenje, stažiranje na raznim destinacijama, izmjena iskustava na povratku, poniznost, odanost bazičnim vrijednostima i uvažavanje, učinile su od ovog tima razliku, vinule ga u visine do zvjezdanog sjaja, onog kojeg su i zaslužili.
S druge strane, nama novinarima i istraživačima, pružena je prilika i svojevrsna čast pisati o tim sjajnim mladim ljudima o kojima će se u budućnosti, kao pojedincima bez sumnje ispisati brojne riječi. Čast nam je biti dio početka jedne divne priče.
Roberto Boštjančić
22- godišnji sous chef Denia Srdoča. Roberto je od malih nogu znao kako će kuhanje biti njegov poziv. On sam ističe kako druga solucija nikada nije ni postojala, barem ne u njegovoj glavi. Zapravo, Roberto je oduvijek znao da želi biti kuhar. Nekad zaigranog mališana ništa nije moglo ni na trenutak zaustaviti, osim opojnih mirisa mamine kuhinje. Ona je razlog njegove neupitne ljubavi i nesebičnog davanja.
Iako mlad rano je krenuo vlastitim putem te je rano spoznao gdje se želi kretati.
Rad u Švicarskoj, povratak i konačno odredište u restoranu Draga di Lovrana za sada su dijelovi Robertovog puta, a gdje će ga priča odvesti nije ni bitno, bitno je da može raditi ono što voli.
„Ja sam iz radničke obitelji, moj tata je meni uzor. Odrastao sam gledajući koliko sebe daje u posao da bi bio uspješan. Od mene je to izgradilo osobu kakva sam danas. Čemu otići, raditi osam ili više sati i čekati da vam prođe vrijeme kako bi otišli doma. Za mene je takvo vrijeme bačeno. Svaki dan dolazim na posao sa željom da svaki trenutak na poslu maksimalno iskoristim, naučim nešto novo, napredujem i prije svega doprinesem našem timu. Naravno, da se mi svi kao pojedinci razvijamo, ali za uspjeh tim je najbitniji. Tim je ključni faktor uspjeha! To vam je kao u košarci, ako jedan ne doda drugome ništa od koša.
I nakon euforije zbog Michelinove zvjezdice sve je ostalo isto. Ne treba zbog toga biti visok, treba nastaviti raditi, davati i nadograđivati se. Svaki gost, svaki put kada uđe u restoran mora dobiti naš maksimum.
Mi radimo nakon zvjezdice kao što smo radili i prije nje, jelovnik se naravno promijenio ali njega mijenjamo uvijek. Fokus na nagrade ili strah od iste može donijeti samo gubitak. Mi radimo ono što volim i kako volimo, nema mjesta ni razloga opterećivanju, treba raditi onako kako tim smatra da je najbolje.
Slano, slatko s ovim ili onim sastojcima izbor je cijeloga tima i naša su jela odraz našeg truda i osobnosti“, istaknuo je Bostijančić.
Mario Štokić
Gimnazijalac, nesuđeni vaterpolist, student Tehničkog fakulteta – smjer Strojarstvo, sve to i još puno više je Mario.
Ovaj mladić ni u čemu se nije pronalazio osim vaterpola, ničemu osobito težio, ne postoji nešto što bi ga posebno iz razdoblja te životne prekretnice obilježilo, osim strasti prema kuhanju kojom je svih izluđivao.
„Nisam ljubitelj sendviča, nikad nisam ni bio. U mojoj obitelji uvijek je svega bilo na stolu. Moja mama je uvijek bez zadrške pripremala sve od predjela do deserta. Hrana i druženje za stolom oduvijek su bili jedni od najljepših trenutaka naše obitelji. I kasnije, navika je uvijek ostala i onda kada sam najnapornije trenirao vaterpolo i kada su moji treninzi završavali u 10 navečer uvijek sam si kuhao, topli obrok bila je moja jedina opcija. Ubrzo spletom okolnosti odustajem od vaterpola i biram fakultet na kojem se ne pronalazim. Bilo je to dosta isprazno razdoblje mog života, dane sam kratio kuhajući svima ručak kako bi rasteretio mamu i kako bi svi imali topli obrok pri povratku doma.
Iskreno, možda se nikad ne bi odvažio postati kuhar da mi tadašnja cura, a današnja žena nije predložila zašto ne pokušam kad se u tome toliko pronalazim. Njezina podrška, bez obzira na malo dijete koje imamo doma i podrška njezine majke, bile su stup na koji sam se uvijek mogao osloniti ovih godina i neizmjerno sam im zahvalan na tome. U to vrijeme konobarenjem zarađujem za školovanje i po završetku pronalazim staž u Dragi. Od početaka sam ovdje s Denijem, na prvi dodir sam se zaljubio u njegov koncept, nazovimo to rekonstrukcijom one prave domaće kuhinje kakvu smo nekada jeli. Kada smo radili i novu kartu, brzo je pao dogovor. Ajmo raditi nešto što uistinu svi volimo jest.
Znate, ovdje u Dragi di Lovrani imamo veliku slobodu za razvoj i nama je to izuzetno važno. Naravno, mi smo tu slobodu i zaslužili. Od samih početaka ovdje nema pozicija, mi se svi ponašamo i odnosimo prema cijelom hotelu kao da je naš i svi smo usredotočeni na uspjeh svega toga.
Svi smo prošli cijelu kuhinju od pripreme, čišćenja ribe do pečenja kruha. Deni je doista izvukao maksimum od svakog pojedinca, sjajan je vođa. Svačije mišljenje uvažava, sve što bi netko volio dodati jelu to ćemo i zajednički probati i ispoštovati.
Rekao bi da mi živimo tu Dragu di Lovranu, danas trešnje, sutra maruni…
A zvjezdica, ona je nagrada i priznanje za naš dosadašnji rad iako mi u svakom danu radimo najbolje što možemo. Svaki dobro odrađen dan za nas je nova nagrada“, kazao je Mario.
Piše: Daria Grošić
Photo: Robert Pichler