Vrijeme je, baš zbog toga što nam je svima ograničeno, možda nešto najvrijednije što drugom možemo dati. Stvorivši najbolje uvjete nismo mnogo ponudili ako sebe nismo dali. Utkati svoje nenametljivo prisustvo dobrog domaćina kako bi gosta uveli u našu kuću i pokazali mu najbolje od nas, najvažniji je dio turizma. Upoznavši ovog proljeća na Dubrovnik Wine Festu Alvara i Diega, dvojicu naočitih Talijana koji su izlagali za svoju distributersku tvrtku, nismo znali koliko će nam se životi ispreplesti. Kako ljubitelji vina uvijek pronađu jedni druge te otkriju kako, osim ljubavi za dobrom kapljicom, dijele i dosta sličnih životnih stavova, nije teško nastaviti druženje bez obzira u kojoj se zemlji nalazili. Naša dva novostečena prijatelja, poznavajući moju ljubav prema Proseccu, pozvali su nas da nam pokažu tu mikroregiju iz koje potječu najslavniji mjehurići Italije. To vam je isto kao da je netko iz jedne od naših distribucijskih tvrtki pozvao neke Talijane koji vole Plavac mali i odveo ih na Pelješac pokazati Dingač i Postup te obići najbolje vinarije. Prije toga bi svratili u Kapetanovu kuću na kamenice i crni rižot.Tako su nas naši domaćini odveli u Treviso, predivan gradić nalik na Veneciju zbog kanala i mostova u staroj jezgri.
Nakon razgledavanja u kojem nam je Diego kao profesionalni vodič na odličnom engleskom davao precizne informacije o povijesti grada odveli su nas na kultno mjesto nešto gricnuti. Bila je to radnja sa suhomesnatim proizvodima i sirevima u kojoj si „s nogu“ mogao kušati sušeni goveđi jezik, mortadellu od 90 kg iz Bologne, uz razne sireve i rashlađeni pjenušac. Svi su nam se osmjehivali, od vlasnika koji je u pregači svojim velikim mesarskim rukama spretno otvorio pjenušac do mlade djevojke koja je vrckasto poskakujući servirala nareske na pladanj. Podsjetilo me kako su ti osmjesi dobrodošlice i želje da nam se svide njihovi specijaliteti, stvorili toplinu i sočnost koja se ovila oko svega što smo tog popodneva konzumirali. Nekako mi je došlo da sva bogatstva na vrhunskim pijatima od vrhunskih chefova nebi značili puno bez tog završnog, nužno potrebnog šuga. Večer je bila rezervirana za večeru na prekrasnom mjestu uz rubni bedem grada s pogledom na mostove i kanale.
Lokalna namirnica macerirana lokalnim sortama otpustila je svoje bogate arome u naša osjetila te smo se zahvaljujući našim domaćinima osjećali kao gospodari svijeta makar u eno-gastro smislu tu večer među zidinama Trevisa. Doživljaj je upotpunio sutrašnji posjet Valdobbiadeneu i vinogradima s pozicija Cartizze gdje Glera daje najbolje od sebe, a mali vinari neopterećeni masovnim trendom, proizvode najbolja Prosecca. Mikroregija opasana brežuljcima čije su padine oplemenjene vinovom lozom, stvarajući idiličnu sliku koja itekako može nahraniti suvremenog čovjeka iz grada. Iako je u novije vrijeme Prosecco proizvod koji Talijani najviše izvoze, a mi koji ga diljem svijeta pijemo, njegova kakvoća postaje zbog kvantitete često upitna Prosecco koji smo mi pili eliksir je svježine zelenih aroma od mente do bijelog cvijeća elegantno miješanih s delikatnim blago voćnim i citrusnim notama. Takvu dobro rashlađenu bocu mogu zamisliti u ljetnim mjesecima u svakom malo boljem wine baru ili restoranu. Lagan za piti te često ne zahtijeva hranu, osim dobrog društva kakvo smo i mi imali. Mjehurići i inače zovu na druženje tražeći od čovjeka da se pridruži u radosnom slavljenju života. S njima nekako sve započinjemo, a rekla bi da su dovoljno dobri i za kraj.
Kad odlučite istraživati i upoznati sve ono sta do tad niste, nekako vas put odvede upravo na ta mjesta. Znatiželja kao i nezadovoljstvo već viđenim potiču čovjeka da se makne s mjesta i proširi svoje vidike. Dugo su ljudi s ovih prostora živjeli u uvjerenju kako su naši specijaliteti, vina i prirodne ljepote najljepše na svijetu. Istina je kako obogaćeni poviješću i tradicijom, kao i gore navedenim, možemo privući mase iz cijelog svijeta međutim ljudi koji putuju itekako znaju da takvih predivnih destinacija ima svugdje. Naša posebnost možda ipak leži u prvim dalmatinskim smokvama serviranim uz mladi kozji sir i med od vriska i kadulje s Mosora ili Biokova. Ona leži u Poljičkom soparniku koji ćemo ponuditi uz Krauthakerov ili Korakov odlezani Chardonnay. U starim napuštenim i devastiranim selima i vinogradima u koje više nitko niti ne svraća, a koja ćemo, usuđujem se nadati, jednom i obnoviti kako bi revitalizirali Bogom dano pravo koje ova zemlja ima, a to je biti turistička meka. Ne meka masovnog friteza-turizma, već meka za suvremenog gosta, koji zna što želi, što pije i kakvu namirnicu traži. Tako se i mi trudimo prenositi svu ljepotu iz prve ruke gdje god krenuli te na taj način postati najbolji promotori hrvatskog turizma. Prije svakog našeg putovanja auto nam je puno naših vina i proizvoda koje rado ostavljamo našim međunarodnim prijateljima.
Nedavno su nam rekli kako su naši tekstovi pomalo bajkoviti što nam se svidjelo i dalo nam dodatan poticaj da nastavimo. Teške teme danas u svijetu i kod nas, kojima smo svakodnevno bombardirani, s vremena na vrijeme treba osvježiti pozitivnim stvarima jednako kao i toplo piće ledom, kako bi mogli sagledati i neke druge mogućnosti. Utapati se u bespuću ograničenosti gubljenje je predragocjenog vremena kojeg ionako svatko ima premalo. Mi smo se ipak odlučili utapati u ljubavi, vinima i mjehurićima.
Pišu: Giuliano & Vedrana Dodig