Pod vrućim nebom Toskane, u sjeni starih čempresa (Viale dei Cipressi), pronalazili smo potreban hlad. Aleja duga skoro pet kilometara direktno je vodila u raj ljubitelje vina iz cijelog svijeta. Šarenilo nacija povezanih istom strašću koji su hodočasteći enoteke i wine barove otkrivali pravo lice Bolgheria. „Malena mjesta srca“ moga rekao bi Tin Ujević da je kojim slučajem živ prošetao živopisnim ulicama tog malog grada, daleko manjeg od Brača, Imotskoga. Kakvu bi tek melodiju iznjedrili Arsenovi taktovi uz onakvu spizu i vina koju smo imali privilegij kušati.
Kako i mjesta imaju dušu i mogu vas nekom čudesnom snagom privući, tako smo i nas dvoje ušli u tu famoznu enoteku u kojoj nije bilo slobodnog stola. Onako po starinski, bez rezervacije, pucajući samo na dalmatinski šarm i široki osmijeh ušetali smo kao Ingrid Bergman u Casablanci.
Naravno dobili smo ne samo stol nego i najbolji ručak u Italiji. Uz pohane cvjetove tikvica i raviole punjene guščjom paštetom pili smo fantastičan rose vinarije Antinori koji je tom lepršavom jelu dao dodatna ljetna krila svježine. Potkovani doživljajem koji je u nama izazvao predivne emocije ta jedinstvena enoteka u Bolgheriu postala je ona nulta točka iz koje sve polazi i u kojoj završava. Tako smo i mi naš dan završavali uz slasne zalogaje i odabrane boce vina koje smo sami skidali s polica. Neopterećeni u svom pristupu gostu stvorena je atmosfera pripadnosti prostoru i ambijentu koji nas je mudro odvukao u svoj začarani separe užitaka i hedonizma. U traganju za najboljim načinom kako gosta osvojiti struka često prevelikom profesionalnošću izgubi toplinu, a time i veliki dio iskrenosti. Mi smo vjerovali tim ljudima jer su nas pustili biti ono što jesmo, pustili nas odabrati ono sto hoćemo i kao dobri anđeli punili su naše prazne čaše. Sav turizam nekako se svodi na doživljaj. Svodi se na ono što se budi u nama kad smo na tom određenom mjestu. Turizam je puno više od lijepog krajolika, on počinje i završava s čovjekom i pričama. Slijedom tog slogana zaobilazili smo slavna i velika imena te krstarili manjim vinarijama. U prvom redu zbog toga jer nije isto kad vam zaposlenici pričaju povijest obitelji u tim velikim mašinerijama ili kad osobno vinar prošeta s vama svojim vinogradima, odvede vas do svojih bačava i direktno iz njih vam daje svoje blago na kušanje. Zato oduvijek biramo male boutique vinarije, mala sela i gradove jer naše iskustvo govori kako se kvaliteta rasprši globalnim i megalomanskim umnožavanjem. Pravu Italiju nemojte tražiti u Milanu i Rimu jer ćete je puno prije pronaći u Campiglia Marittimi ili Bolgheriu u kojem je njena tradicija i kultura ostala u nedirnutom izvornom obliku. Tim tragom bi htjeli da se i mi kao turistička destinacija krećemo prvenstveno čuvajući ono po čemu smo jedinstveni i autentični.
Međutim dok god mladi ljudi idu iz naše zemlje u velike gradove postavlja se pitanje hoćemo li uspjeti sačuvati naš pršut, soparnik i ostale bisere s kojima itekako možemo konkurirati na tržištu. Vinar i vlasnik vinarije Imperiale Bolgheri Matteo ima samo 24 godine. Njegov otac Enio Frollani je bio jedan od 6 osnivača Bolgheri DOC-a (oznaka za kontrolirano podrijetlo). Naslijedio je od oca „grand crue“ vinograd koji dijeli s famoznom vinarijom Tenuta San Guido – Sassicaia. Ima samo dvije etikete te njegova proizvodnja vina ne prelazi 40 000 boca godišnje. Uz to na jedinstven način uzgaja i pčele koje žive u starim bačvama i proizvode poseban med koji nam je poslužio sa sirom i svojim fantastičnim Imperfettom 100 postotnim Cabernet Sauvignonom. Mistika koju doživljavamo na našim putovanjima nikada nije zbog broja zvjezdica na našim hotelima ili nulama na računima. Nju smo doživljavali u francuskim selima gdje nas je svako jutro pozdravljala žako papiga, u malenim mjestima gdje nas je starac vodio kroz uličice jer smo se izgubili. Turizam je doživljaj čovjeka, topline čovjeka i autentične priče. To isključivo ovisi o ljudima. Samo dijeleći ljudi mogu dobiti ono za čime svi tragamo – sreću.
Pišu: Giuliano & Vedrana Dodig