Kada zaželite odmor od svega, a živite u Splitu ili okolici, logično rješenje je odlazak trajektom na Brač. Tako blizu (ne toliko blizu koliko neki naši gosti misle pa se zapute plivajući) na samo 45 minuta ugodne vožnje, a tako daleko od užarenog i užurbanog mediteranskog polisa, koji u ljetnim mjesecima nama domaćima postaje prenapučen. Uplovljavajući u supetarsku rivu osjetili smo miris maestrala koji je niz uske popločane kalete do nas donosio samo dobre vibracije. Iako je šušur turista i ljeta obojao i otočke dane, nismo mogli ne primjetiti duge noge naše Mie, koja nas je kao prava domaćica sačekala na pola puta do našeg odredišta. Tako zavučena, kao kakva sramežljiva dama, pomalo nesvjesna svoje raskoši pred nama je stajala konoba Kala. Ja u crvenoj haljini preko crvenog tepiha, diveći se ambijentu, hodala sam do stola koji je bio tik uz tradicionalni dalmatinski komin s gradelama, na kojima je naš domaćin Dino prevrtao par škampi kapitalaca.
Mladi par Mia i Dino preuzeli su obiteljsku konobu s ciljem čuvanja tradiconalnog vonja dalmatinske spize kroz suvremeni gastro pristup.
Na taj je način svaki pijat, koji smo dobili kroz pet slijedova, bio senzacionalno iznenađenje te smo na trenutak zaboravili gdje se nalazimo, pomislivši kako smo u nekom prestižnom svjetskom restoranu. Nisam se mogla oteti dojmu kako je upravo to as u rukavu budućnosti hrvatskog turizma. Upravo ona naša kvalitetna i gola namirnica, ne tretirana ičim osim vještinom i ljubavlju, može osvojiti svakog i najzahtjevnijeg gosta. Od Jakobovih kapica koje su nakon vatrenog poljupca na gradelama još dimeći se i ispuštajući slastan sok, završile na našem prvom tanjuru s gutljajem dobro rashlađenog summer-friendly Galić rosea, više baš i nismo osjećali dodir sa stvarnošću.
Sve je klizilo kao uigrani bolero na ledu kojeg su, zaljubljeno i sa strašću, njih dvoje plesali. Dino pripremajući, a Mia poslužujući. Nama dvoje nije ostalo ništa drugo nego da se prepustimo trenutku i pozitivnoj energiji tog čudesnog mjesta i njih dvoje. Slijedila je predivno servirana salata od avokada, repova kozica i naranče, dok smo kasnije uživali u domaćim raviolima punjenim špinatom i mladim sirom uz škampe sa žara. Nakon rosea predložili su nam Pošip vinarije Stina te smo uz njega uživali u fileu brancina s kremom od bijelog tartufa.
U međuvremenu spustila se noć te je ambijent dobio još magičniji prizvuk, tim više što smo, zaštićeni sa svih strana od znatiželjnih pogleda prolaznika, bili kao golupčići u gnijezdu. Ideje, vizije i kreacija tog mladog i prelijepog para, koji bi mogao bez problema krasiti naslovnice modnih časopisa, oživjele su u njihovim vrijednim rukama te smo imali privilegiju i čast biti njihovi gosti. Završetak s nesvakidašnjim desertom – tjesteninom od crne čokolade s preljevom od bijele čokolade i malina uz guc desertnog vina Laguna i pogled na sat.
Zadnji trajekt je isplovljavao za sedam minuta, a ja sam još htjela ostaviti i tekst na vinskoj etiketi boce od Stininog Pošipa. Napisala sam neka cijeli svijet dođe na ovo mjesto jer malo je onih koji žive kako bi svom gostu ugodili. Trčeći do trajekta kao Pepeljuga, bojeći se da ne otkuca ponoć i ne izgubim svoju novu bijelu cipelu, a iznad svega proživljeni doživljaj, u zadnji tren smo se ukrcali u trajekt za Split. Osmijeh nam nije silazio s usana. A sve nam je to pred nosom. Festival namirnica, ljubavi i bijeg od svakodnevnog ritma.
Pišu: Giuliano & Vedrana Dodig