Kad prestanemo sebe i svoj život doživljavati kao projekt koji smo već ostvarili i prihvatimo nove mogućnosti, kao šansu za pokazati sve ono što još leži u nama, znamo da smo u zlatnim godinama. Tad, kad naši vršnjaci u pedesetima pomalo gube interes za usvajanje i osvajanje novih područja, te u udobnosti svoje komforne zone dosadno zijevaju u već viđenome, nas dvoje smo prihvatili ponuđeno i na šestom Dubrovnik Festiwinu stali na drugu stranu štanda. S druge strane drugačiji je pogled i percepcija doživljenog koja nas je obogatila za jedno novo, predivno iskustvo. U tom nadasve čudesnom ambijentu neizrecive ljepote kakav je Dubrovnik, u kojem mi domaći, baš kao i furešti ostajemo bez daha, odvijala se predivna vinska priča. U ostakljenom prostoru, kako ne bi prekrili niti jedan segment prirodne ljepote koja se ponosno šepurila i tako narušili nestvaran vizualni kao i organoleptički sklad fantastičnih vina koja su se nudila, vinarija Masciarelli bila je naš as u rukavu. Znate kad su sve karte na stolu i nitko ne očekuje da ćete zaigrati kao pravi kockar na sve ili ništa? Takva je bila i ova naša igra u kojoj smo kroz fantastična vina Marine Cvetić dali sebe.
I za kraj uvijek ostavljamo zahvalu jer je ona kukuljica u kojoj se stvaraju i iz koje polijeću najljepši leptiri naših snova. Molitva naše duše koja nam otvara put za neke nove događaje i dane. Stvarno je istina da se jake želje uvijek na kraju ostvare. I to nije priča New Age filozofija ili nečeg drugog što se prodaje danas. To je više priča anđela poput Clarencea iz Divnog života. Nekako se ne možemo oteti dojmu kako čovjek danas ne može živjeti bez anđela. Ove priče nebi bilo bez jednog takvog čovjeka kao našeg Igora. Neizbježan je zaključak kako je u vinu istina. Vino spaja i povezuje sve one koji ga vole. Ono je najbolji accessories suvremenog čovjeka.
Pišu: Giuliano & Vedrana Dodig