U nepuna tri desetljeća od potpuno podcijenjene autohtone regionalne vinske sorte do vina koje izaziva divljenje najprobirljivijih vinoljubaca, to je vinsko čudo kakvom sigurno nema ravnog u povijesti vinarstva.
Ni sami Istrani nisu mogli piti vino od svog terana ako ga ne bi „popravljali“. Dodavali bi mu druge sorte, borgonju poglavito, no opori kiseliš ni tada ne bi dolazio niti do razine pitkosti. U takozvanoj istarskoj supi našli su rješenje. Bokaletu bi napunili teranom, prekrili ju preprženim kruhom, posuli cukrom, dodali par kapi maslinovog ulja i onda bi ukrug u konobi preko kruha srkali svoju supicu uz moćnu zimsku hranu, kobasice i ombolo. Tako bi se nekako zamumuljeni teran prokrijumčario kroz nepce u žednu istarsku utrobu.
Ova je sorta čudesna, grmili su neshvaćeni vizionari poput Morena Coronice, vinari koji su slutili potencijale neukroćene sorte.
Veliki urod bio je jedina „kvaliteta“ kojom je teran stoljećima nastanjivao istarske vinograde. Ne, to mu je najveća mana. Veliki prinosi donosili su neukroćenu kiselinu koja je potpuno prikrivala esenciju sorte.
Radikalni zahvati u vinogradu, redukcije rezidbom bile su novi put. Potom i pažljiva vinifikacija, podrumska njega poput najcjenjenijih sorti bio je sljedeći korak. Rezultati su bili fascinantni. Svjetski autoriteti poput Gryja Vaynarchuka, bili su toliko oduševljeni ovim velikim obratom da su teran proglasili autohtonom hrvatskom sortom najvećih potencijala. Sada imaju argument koji je u čaši rječitiji od svake diskusije.
Braća Benvenuti odabrali su najbolji položaj, u rezidbi nisu žalili nikakvu žrtvu, najbolje bačve uopće dostupne, vinifikacijski tretman bez premca.
U konačnici je ostalo manje od dvije tisuće butelja, no san se ostvario. Etiketa Santa Elisabeta berbe 2015, kliču znalci uglas, vinsko je čudo.
Piše: Rene Bakalović