Ne mogu se oteti dojmu kako je odluka da budemo bolji ljudi, te rast i razvoj u tom smjeru, luksuz koji ljudi misle kako sebi danas ne mogu priuštiti. Stoga uviđam kako isključivo samo težnja za užitkom i zadovoljstvom nije potpuna definicija hedonizma već bi ona bila neprestano traganje za samim sobom, čovjekom izgubljenim negdje uz put civiliziranog suvremeng života, čovjeka današnjice koji ostaje na marginama zapravo i svog vlastitog života. Pronaći vremena za prijatelje, te s njima podijeliti svoje najsvetije trenutke,nije luksuz veći znad svega potreba malog prolaznog čovjeka koji to zaslužuje koliko i sunce, koliko i izvor žive vode koji nikada ne presušuje. Stvoreni smo kako bi u blagodatima života koji nam pripadaju svakodnevno iznova uživali te na taj način oplemenjivali sebe i sve oko sebe mijenjajući svijet i čineći ga ljepšim i boljim mjestom. “Samo mijena stalna jest” kaže Heraklit, stoga potrebno je mijenjati sebe, svoju okolinu, svoje navike koje se lako prekroje u kolotečinu s negativnim prizvukom. Pokloniti svoj život dobru i ljubavi koja sve drži u svojoj sigurnoj ruci nije isprazan san već upravo ona odluka svakog pojedinca za boljim i smislenijim životom. Životom na koji ćemo se svi mi ostali prosci ljubavi i svetosti, moći ugledati i slijediti ga jer ako ovom svijetu išta nedostaje to su pojedinci koji su spremni razapeti svoje sebičnosti i djelovati za veće dobro.
Ovo naše putovanje za vikend bilo je upravo to. Poklanjanje svog vremena i dijeljenje najsvetijih trenutaka s našim prijateljima Brkićima. Hedonizam u svom najljepšem obliku. Dvije, kako bi mi Dalmatinci rekli, fešte u jednom danu. Prva svečanost jest svečanost zaređenja zajedničke prijateljice i misa, svečanost njenog vjenčanja za Isusa Krista, a navečer posjet restoranu Sofra u centru Green Gold u kojem smo uz bosansku kuhinju, hercegovačku Žilavku i uz zvukove vječnih sevdalinki i sami zapjevali. Taj spoj šišćevapa, sudžuka i janjetine savršeno se grlio na našem nepcu sa Žilavkom Brkić 2016. Arome sijena i zrelog žutog voća dunje i suhe marelice osvojile su moja papila dok je interakcija za stolom kao i ozračje cijelog tog egzotičnog prostora učinilo da svi zajedno otputujemo kroz vrijeme.
Pomaknuti se makar i nakratko iz svoje svakodnevice postao je luksuz, a trebalo bi biti pravilo kojim bi svaki čovjek dobio odmak i odmor kao i bolji uvid u svoj život.
Bilo bi šteta zarobiti se u letargiju ovog tehnološki naprednog društva i nadasve potreba pronaći, u užurbanom kovitlacu ovih tehnoloških vremena, pauzu od svega toga i povratak samom sebi i dragim ljudima. Na taj način još više stječemo spoznaju o vrijednosti trenutka i onog što imamo, a mijenjamo ono što nas bode i ne valja.Subota je bila rezervirana za Plešivicu i posjet vinariji Kolarić. Kako smo već bili nahranjeni u svakom mogućem smislu, onom doslovnom kao i u onom duhovnom, mislili smo da nas više ništa ne može izuti iz cipela. Međutim prevarili smo se. Franjo Kolarić je svojim iskrenim i jednostavnim, a nadasve toplim i ljudskim nastupom pokazao ne samo kako je izvrstan vinar i ugostitelj već nadasve prekrasan čovjek.U rustikalnom ambijentu njegovog restorana, u kojem su i poznati državnici uživali u specijalitetima i vinima, mi smo ušutili te pustili neka Kolarić vina pričaju za sebe i umjesto nas. Pjenušac natures niti dva posto udjela šečera može bez srama parirati svakom renomiranom šampanjcu. Bogom dani kraj Plešivica sa svojim terroirom koji je idealan kako za pjenušce tako i za Pinot Noir, oživljavajući svoje i stare sorte oživljava cijelo vinogorje koje ima ogroman potencijal postati vodeća vinska turistička regija i naš pandan Slovenskim Goriškim brdima. Ostali bi mi i spavati kod Kolarića ali hedonizmuza taj vikend došao je kraj. Kako, kao i u vinu, najbolji život čini balans mi smo se vratili svojim životima, naravno s par boca za ponijeti, i ne možemo se oteti dojmu kako prijatelji i vino svemu poklanjaju jednu dublju dimenziju.
Pišu: Giuliano & Vedrana Dodig